Razgovor o alkoholu, drogama, pušenju ili drugim rizičnim ponašanjima može biti težak. Roditelj često reagira iz brige i straha, a dijete ili mlada osoba povlačenjem, ljutnjom ili poricanjem. U takvom trenutku lako je započeti raspravu u kojoj nitko nikoga ne čuje.
Cilj je otvoriti prostor u kojem dijete može govoriti o onome što se događa, razumjeti njegovu perspektivu, jasno reći što vas brine i zajedno dogovoriti sljedeći korak. U tome mogu pomoći vještine motivacijskog razgovora: otvorena pitanja, pažljivo slušanje i poticanje osobe da sama prepozna razloge za promjenu. Ovi savjeti namijenjeni su razgovoru u obitelji i ne zamjenjuju stručnu procjenu kada je potrebna.
U stručnom radu motivacijsko intervjuiranje obuhvaća četiri povezana zadatka: povezivanje, usmjeravanje, poticanje vlastitih razloga za promjenu i planiranje. U obiteljskom razgovoru njegove komunikacijske vještine mogu pomoći da se o osjetljivoj temi govori bez nadmetanja.
1. Povežite se prije nego što pokušate nešto promijeniti
Odaberite trenutak u kojem možete razgovarati bez žurbe i jakih emocija. Važno je da se dijete osjeća saslušano, čak i kada se ne slažete s njegovim postupcima. Možete reći: „Ne slažem se s onim što se dogodilo, ali želim razumjeti kako je do toga došlo.”
Umjesto „Kako si mogao/la to napraviti?”, pokušajte s „Ispričaj mi što se dogodilo.” Takvo pitanje ostavlja više prostora za odgovor.
2. Pitajte više, govorite manje
Otvorena pitanja pomažu djetetu da situaciju opiše vlastitim riječima:
- „Kako ti vidiš ono što se dogodilo?”
- „Što ti takvo ponašanje donosi, a što ti se u vezi s njim ne sviđa?”
- „Kada ti to počne stvarati probleme?”
- „Što bi volio/voljela da bude drugačije?”
- „Što bi ti sada pomoglo?”
Pitanje „Zašto to radiš?” može zvučati kao optužba, osobito kada je razgovor već napet. Ponekad će više pomoći: „Što se obično događa prije toga?” ili „Kako se tada osjećaš?”
3. Pokažite da ste čuli odgovor
Reflektivno slušanje znači da svojim riječima kratko vratite ono što ste čuli, bez brzog savjeta ili osude.
Dijete: „Svi moji prijatelji puše. Ne želim biti jedini koji ne puši.”
Roditelj: „Važno ti je da se uklopiš i da ne ostaneš izvan društva.”
Time ne odobravate pušenje. Pokazujete da razumijete što je djetetu u tom trenutku važno, pa razgovor može ići dalje.
4. Razgovarajte i o onome što ga privlači i o onome što ga brine
Mlada osoba može istodobno vidjeti nešto privlačno u određenom ponašanju i željeti izbjeći njegove posljedice. To je ambivalencija. Možete je imenovati bez pritiska: „S jedne strane kažeš da ti alkohol pomaže da se opustiš, a s druge te brine što si zbog njega već imao/la problema.”
Zatim pitajte: „Što ti je u svemu tome najvažnije?” ili „Što bi želio/željela promijeniti?”
5. Pomozite djetetu da samo prepozna razlog za promjenu
Kada roditelj iznosi sve razloge protiv nekog ponašanja, dijete često počne braniti drugu stranu. Korisnije je pitati:
- „Što bi se poboljšalo kad bi se to promijenilo?”
- „Što bi se moglo dogoditi ako se ništa ne promijeni?”
- „Koji bi tebi bio dobar razlog da napraviš drukčiji izbor?”
- „Što misliš da bi mogao/mogla prvo pokušati?”
Takva pitanja potiču dijete da govori o vlastitim razlozima i mogućnostima, umjesto da samo odgovara na tuđe upute.
6. Isprobajte ljestvicu važnosti
Možete pitati: „Na ljestvici od 0 do 10, koliko ti je važno da se nešto promijeni?” Nula znači „uopće mi nije važno”, a deset „jako mi je važno”.
Ako dijete kaže „4”, umjesto „Zašto samo 4?” pitajte: „Zašto 4, a ne 2?” Tako ga pozivate da samo kaže što mu promjenu ipak čini važnom. Potom možete pitati: „Što bi se trebalo dogoditi da 4 postane 5?”
7. Ponudite informaciju nakon što saslušate
Roditelj ponekad mora jasno reći što ga brine i podijeliti važnu informaciju. Prije toga možete pitati: „Mogu li ti reći što mene u ovoj situaciji brine?” Zatim recite kratko i konkretno te provjerite kako dijete to razumije: „Kako ti to zvuči?”
To ne znači da odustajete od svoga stava. Pomaže da savjet postane dio razgovora, umjesto povod za novu raspravu.
8. Postavite granice bez ponižavanja
Pažljivo slušanje ne isključuje jasna pravila. Roditelj može istodobno biti topao i odlučan: „Volim te i želim ti pomoći. Istodobno, ne mogu prihvatiti ponašanje koje te dovodi u opasnost. Trebamo dogovoriti što ćeš učiniti ako se takva situacija ponovi i kome se možeš javiti.”
Važno je da dijete zna što od njega očekujete, ali i da se u nesigurnoj situaciji može obratiti vama ili drugoj pouzdanoj odrasloj osobi.
Roditeljska uključenost, jasna očekivanja i redovita komunikacija povezani su s manjim rizikom uporabe psihoaktivnih tvari kod mladih.
9. Dogovorite jedan izvediv sljedeći korak
Ne morate sve riješiti u jednom razgovoru. Na kraju pitajte: „Što ćemo prvo napraviti?” To može biti dogovor o tome kako izbjeći rizičnu situaciju, razgovor o pritisku vršnjaka, ponovni razgovor za nekoliko dana ili obraćanje liječniku odnosno stručnoj osobi.
Što je bolje izbjegavati?
Prijetnje, etiketiranje, moraliziranje, zastrašivanje i nizanje pitanja kao na ispitivanju obično otežavaju razgovor. Umjesto „Ti si ovisnik” ili „Uništit ćeš si život”, pokušajte opisati ono što ste primijetili i što vas brine: „Primjećujem da se u posljednje vrijeme povlačiš i da si nekoliko puta došao kući pod utjecajem alkohola. Zabrinut/a sam za tvoju sigurnost i želim razgovarati o tome.”
Kratki podsjetnik: slušajte → pitajte → pokažite što ste razumjeli → podijelite važnu informaciju → dogovorite sljedeći korak.
Mali alat za razgovor: OARS
Četiri vještine motivacijskog razgovora mogu biti jednostavan podsjetnik:
- O – otvorena pitanja: „Kako ti vidiš ovu situaciju?”
- A – afirmacija: „Cijenim što si mi to iskreno rekao/la.”
- R – reflektivno slušanje: „Zvuči kao da ti je teško istodobno pripadati društvu i držati se svoje odluke.”
- S – sažimanje: „Kažeš da ti se jedan dio toga sviđa, ali te drugi brine i želio/željela bi da bude drukčije.”
Kada potražiti stručnu pomoć?
Obratite se pedijatru, obiteljskom liječniku, školskom stručnom suradniku ili savjetovalištu ako vas uporaba alkohola ili drugih tvari zabrinjava, osobito ako se ponavlja ili je prate:
- promjene raspoloženja, ponašanja ili svakodnevnog funkcioniranja;
- problemi u školi, obitelji ili odnosima s vršnjacima;
- rizične situacije, gubitak kontrole ili simptomi ustezanja;
- ozbiljne zdravstvene ili psihičke poteškoće.
Ako sumnjate na predoziranje, dijete gubi svijest, teško diše ili je u neposrednoj opasnosti, odmah nazovite 112 ili 194.
Za informiranje, savjetovanje i podršku možete se obratiti i Udruzi ANST 1700 na broj 021 459 922.
Za kraj
Dijete ne mora odmah prihvatiti sve što kažete da bi razgovor imao smisla. Važno je da zna da vas može ponovno potražiti i da ćete ga saslušati: „Želim razumjeti što se događa i pomoći ti da pronađemo sljedeći korak.”
